Željko Gojzek Brdal napisao je opsežni izvještaj o prvom ovogodišnjem izletu. Pročitajte kako se stotinjak Gojzeka provelo na Bilogori, pogledajte duhovito prokomentirane fotografije Mladena Stankovića, a zahvaljujući Davoru Gojzeku Oršaniću možete proučite i trasu planinarenja s korisnim dodatnim informacijama

Planinarska čarolija „gojzeka“ svojom je gojzericom zakoračila i u novu 2013. godinu. Koliko je moćna ta čarolija najbolje govori podatak da je prvi ovogodišnji izlet u subotu 26. siječnja u 08:00s ati prema službenim podacima „alfe i omege“ (čitaj (Alana i Duške) okupio ?100-TINJAK? „gojzeka i gojzekica“ svih uzrasta. A zahvaljujući prijateljici obitelji Vitas, Yun Hu iz Kine bez da smo izašli iz Hrvatske ovaj je izlet zaradio pridjev međukontinentalni.

Cilj ovog izleta je Bjelovarsko-bilogorska županija, jedina hrvatska županija koja u svom nazivu ima neku planinu , u ovom slučaju goru. Osim toga to je i hrvatska županija koja bilježi porast broja stanovnika!

Kao i obično naš planinarski izlet započeo je kotrljanjem autobusnih kotača prema polaznoj točki. Sa parkirališta ispred škole krenula su dva autobusa:

  1. juniorski [Alan] u kojem su bili roditelji s djecom,
  2. seniorski [Duška] u kojem su bili roditelji bez djece i oni koji će tek postati roditelji

Iz Zapruđa na Slavonsku i put Bjelovara, a odatle laganom vožnjom put Velikog Trojstva i sela Maglenča, gdje je planinarski dom »Kamenitovac«. Netom prije nego što smo stigli do planinarskog doma pokupili smo Đuru, člana HPD-a Bilogora koji nam je danas bio vodič.

Planinarski put »Bilogorskim stazama« započinje kod planinarskog doma na Kamenitovcu (242 m). Nas su ispred doma dočekala tri crna psa i jedan svijetlo smeđi koji su odmah privukli pozornost djece. O kako su slatki, kako su lijepi, kako su mali.

Nakon okrepe u planinarskom domu krenuli smo na obilazak planinarskog puta »Bilogorskim stazama«. Slijedeći markaciju, koja uz uobičajeni planinarski znak ima i slovo »B«, izišli smo na cestu, a zatim odmah ulijevo poljskim putem u zaselak Klupine. Tijekom hodanja seoskim putem uživali smo u prekrasnim vidicima na kotlinu punu vinograda, sve do Bjelovara i Kalnika. Jedino što je smetalo ovom pogledu bio je hladan vjetar koji je puhao. Put se počeo spuštati, a naše su se gojzerice počele ponašati kao klizaljke, ali srećom vrlo brzo staza oštro skreće prema šumi. Šumom se staza dalje spušta do uske livade. Treba svakako napomenuti da je u snijegu uz stazu bilo mnoštvo tragova divljih životinja među kojima smo mi „gradski stanovnici“ prepoznavali cjelokupnu hrvatsku faunu izuzevši jedino ličkog medvjeda. Tu nas je ponovno, ali ovaj put puno jače propuhao hladan vjetar od kojeg nas je ubrzo zaštitila šuma u koju se uvukla planinarska staza. Prateći markaciju stigli smo do šumskog puta, koji grebenom prelazi ovim dijelom Bilogore. Staza nastavlja lijepom bukovom šumom, a zatim izlazi na put kojim smo stigli u zaselak Borovljane, gdje se u kući obitelji Vukelić kbr. 60, nalazi kontrolna točka. Dalje staza slijedi grebenski put između Trojstva i Maglenče, vijugajući između klijeti i vinograda, odakle se na obje strane pružaju prekrasni vidici na idiličnu okolicu. Staza prelazi preko ceste koja vodi iz Trojstva u Maglenču, a zatim lijevo nastavlja putem do kontrolne točke (kuća obitelji Barešić, ulica je Vinogradarska 59). I jedna od slijedećih ulica svoj naziv duguje omiljenom piću ovoga kraja, radi se naravno o Vinskoj ulici. (Vjerujem da smo samo pukim slučajem zaobišli Vincekovu ili Bačvansku ulicu).

Tijekom hodanja kroz zaseoke uljepšali smo dan svim čuvarima dvorišta pasmine dođ (domaći obični đukac) koji su nas svojim bučnim lavežom najavljivali i odzdravljali. Lokalna arhitektura kretala se u „trokutu: klet-vikendica-stambena kuća. Slijedeći markaciju stazom smo sišli u šumu i šumskim putem do kuća. U najdužoj ulici na ovom izletu (Vinogradarska ulica) uočili smo kuću sa nacrtanim koalama i patuljcima u vrtu,a ovdje su prevladavale stambene kuće koje su skoro sve redom imale plinski priključak. Potom smo prešli cestu Crginac – Maglenča, pa malo hodali u koloni po cesti da bi ubrzo potom skrenuli i livadom pored hrastova, preko potoka stigli do ruba šume i počeli se lagano uspinjati. Iznenada su iz šume doslovce kroz našu razvučenu kolonu protrčale tri srne koje su isto tako brzo kako su se pojavile nestale iz vidokruga sretnika koji su ih imali priliku vidjeti u prirodi. Šteta je jedino što nikada nećemo doznati da li ih je na taj postupak natjerao strah od ljudi ili su čule Zoranovu gitaru i prigodni „masni“ bećarac.

Nastavili smo uspon (kako to dobro zvuči obzirom da je najviši vrh čitave Bilogore $€) stazom kroz šumu i izbili na grebenski šumski put, koji se prelazi, i nastavlja šumom spuštati do puta u selo Maglenča. I ovdje su nas dočekali glasni čuvari dvorišta,ali ne samo oni. Nastojati ću nabrojati sve zanimljivosti ove „avenije“:

  1. dvorište sa mačkama,
  2. dvorište sa bijelim ruskim samojedom (jedini pas koji nije zalajao na našu kolonu
  3. dvorište sa dva ponija
  4. kuća na kojoj je pisalo Raca i racek (značenje sam saznao na nedjeljnom ručku kod kumova-to znači da su ovdje dobili sina i kćer
  5. kuća na kojoj je pisalo gusak – u prijevodu tu se rodio sin
  6. kuća na kojoj je pisalo: tata ima klin rodio se treći sin(jasno da ne može biti jasnije i masnije)
  7. kuća u ruševnom stanju kojoj je glavni građevni materijal bilo blato i slama

I tako smo se nakon cca 3,5 sata i pređenih cca 10,7 km vratili na polaznu točku – planinarski dom Kamenitovac.

Bilogora
Gojzeki na hrpi ispred planinarskog doma na Kamenitovcu, foto: Mladen Stanković

Trasa planinarskog puta »Bilogorskim stazama« ima četiri kontrolne točke i može se obići laganim hodom prihvatljivim svima. Svi zainteresirani su na temelju ovjerenog dnevnika dobili spomen-značku.

Planinarski dom na Kamenitovcu otvoren je 1951. godine. Izgrađen je na hrptu brežuljka iznad sela Maglenča na rubu šume Mačjak. To je katni objekt sa zidanim prizemljem, izvana obložen dravskim kulirom, kat je od brvana. Uz kat je prigrađena i drvena terasa. U prizemlju su dvije blagovaonice koje mogu primiti 80 osoba (ma što 80 može i 100-tinjak) i kuhinja a na katu 6 dvokrevetnih soba i jedna sa skupnim ležajem (ukupno 22 ležaja). Dom je elektrificiran, ima vodovod i centralno grijanje. Stalno je otvoren i dobro opskrbljen (dobra domaća kuhinja i lovački specijaliteti), pa je prikladan i za godišnje odmore. Objektom upravlja poduzeće “Jelen” d.o.o. Informacije na tel. 043/885-105. Dom ima lijepu šumsku okolicu pa su moguće ugodne i dugačke šetnje.

Informacije radi: do bazena u Šandrovcu je 6 km, a do izletišta “Dobrovita” u Višnjevcu 7 km (seoski turizam, jahanje, teniski tereni, ribolov u jezerima).

Telefonski broj doma je: 043/885/105.

Zahvaljujući svojoj lijepoj šumskoj okolici u kojoj su moguće duge ugodne šetnje, te prekrasnom pogledu na bjelovarsku dolinu i daleke obrise zagorskog i kalničkog gorja, dom na Kamenitovcu prikladan je i za godišnje odmore.

Domom upravlja HPD »Bilogora« iz Bjelovara. Ugostiteljske usluge u domu pruža ugostiteljsko poduzeće »Jelen« iz Maglenče koje je dom imenovalo još i pansionom »Planinarac«.

Pala mi je na pamet ugostiteljska ponuda na zadnjem izletu u planinarskom domu na Platku. O brzini tamošnje usluge najbolje će posvjedočiti sudionici izleta koji nisu odustali od narudžbe te još uvijek čekaju da budu posluženi.

Danas smo na meniju imali slijedeće:

  • Gulaš ( svinjetina + junetina+ krumpiri ) – 25kn
  • Grah ( slanina+kobasica ) – 25kn
  • Pita ( sir, jabuka ) – 6kn

Na temelju komentara za stolovima i zadovoljnog brundanja koristim priliku da pohvalim naše domaćine zbog organizacije i usluge te vjerujem da će se svi koji su blagovali složiti sa ocjenom odličan. I za kvalitetu i za količinu!

Neposredno prije samog ručka u prostoriju ulijeće Mladen; Ester,daj mi torbu, trebam prvu pomoć, djevojčicu je ugrizao pas. I doista jedan od pasa u okolici doma (sumnja se na svijetlo smeđeg dođa s početka priče) je za ruku ugrizao malu gojzekicu. Opreza nikad dosta,a ovaj incident neka bude na pameti na slijedećim izletima glede zbližavanja sa domaćim autohtonim, ali nama nepoznatim ( i mi smo njima nepoznati) čistokrvnim avlijanerima i dođovima!

Ugriz nije dubok,ali je ipak bilo malokrvi, šok i briga su tu. Prema svježim informacijama (ponedjeljak, 28. 01. 2013. // 20:47) mala gojzekica je odlično!

Nakon ručka kratak odmor,a onda smo se podijelili u tri grupe:

  1. sanjkanje: roditelji i djeca
  2. hodanje do KT 4. uz vodiča Đuru
  3. Zoran i gitara u ugostiteljskom objektu

Grupa c je ostala u domu,a grupe a i b su se uputile do obližnjeg sanjkališta. Snijega kao u priči, nagib odličan, ali uz oprez jer je padina u dva dijela od kojih je onaj donji strm, više o njenu kroz par redova. Naravno da je kod djece nastupila totalna ludnica i veselje, plastične lopate za sanjke u ruke, pa po padini dol, pa po padini gor, i tako xy puta. Zahvaljujući koncepciji ovog izleta dopustila je da roditelji imaju metar rezervne odjeće jer na primjeru Nikinog skafandera, tajci i čarapa samo mogu napisati 100% mokro!

Grupa b se uputila seoskom cestom na uzvisinu, a odatle do kontrolne točke (kuća obitelji Stanić, k.br. 79.). Žig se nalazi kod poštanskog sandučića. Ekipa je predložila vodiču Đuri da se još malo planinari po šumi te smo se kratko vratili istim putem da bi potom udesno skrenuli U šumu. Stazom se silazi do guste borove šume koja nas je dovela u podnožje padine na kojoj je nekad bila vućnica, a sada je našim juniorima poslužila za sanjkanje. Glede onog donjeg dijela padine na kojem je sanjkanje bilo zabranjeno reći ću da je nagib bio tzv. Nos u snijegu“ – nagib je izmjeren vlastitim nogama ekipe b koja se tu i vratila. Potom je ekipa B uz vodiča Đuru krenula na još hodanja. No ovaj put je to bila šumska staza sa mnoštvom grana na i ispod snijega te se grupa B vrlo brzo vratila u dom gdje se pridružila grupi Zoran i gitara. Juniori su se presvukli,a vodič Alan je objavio da se uskoro kreće. Ispred doma je rečeno nekoliko informacija koje bi savjetova da se svima pošalju u elektroničkom obliku, za sve koji ih nisu čuli, nisu ih čuli od početka ili ih nisu uopće čuli. Na povratku zahvaljujemo se lokalnom vodiču Đuri te se u ugodnoj toplini zagrijanog autobusa vraćamo u Pruđe.

I za sam kraj predstavio bih Vam goru po kojoj smo ove subote planinarili – Bilogoru.

Po svojoj visini Bilogora je najmanja, ali prostranstvom jedna od najvećih naših gora. Premda se u geografskom smislu ubraja među humlje, zbog svoga je položaja usred prostrane ravnice prilično uočljiva. Pruža se u smjeru sjeverozapad-jugoistok povezujući planine Hrvatskoga zagorja i Požeško gorje. Unutar cestovnog kruga Koprivnica – Virovitica – Đulovac – Grubišno Polje – Bjelovar – Križevci – Koprivnica, proteže se poput bila u dužinu od 80 km. Vrlo je pravilnog reljefa. Njezino jasno izraženo bilo blago se spušta na južnu stranu, a malo strmije na sjevernu stranu. Razvodnica je između savskoga i dravskoga porječja i dijeli bilogorsku Podravinu od Lonjsko-čazmanske zavale. Najviši joj je vrh visok 309 m (po novom premjeru). Planinari su ga nazvali Stankov vrh. Građena je od prakamenja, oko kojeg se nalaze tercijarni slojevi. Na sjevernim padinama stere se širok pojas prapora (tzv. pijesci), stvoren nanosom sjevernih vjetrova. U gori su nađene znatnije naslage lignita i nafte. Za potrebe bušotina između Šandrovca i Maglenče sagrađen je u gori niz cesta. Cijela je površina pokrivena biljnim plaštom, Niži su pristranci pod vinogradima, a iznad njih je šuma, pretežno bjelogorična. Po sastavu spada u nizinske hrastove šume. Uz manje komplekse hrasta kitnjaka i graba ima i nešto hrasta lužnjaka, a na sjevernim padinama i bukve. Ime Bilogore odgovara njezinu obliku (bilo), ali je ono vjerojatno nastalo od ikavskog oblika pridjeva bijel (bijela gora, slično kao i Bjelovar). U “pravom” planinarskom smislu, Bilogora se možda i ne čini toliko atraktivna. No, kada se prođe njenim skrovitim šumama, kada se prošeta njenim mirisnim livadama, između klijeti na njenim obroncima, odakle pogled puca na sve strane, onda se osjeti sva ljepota sklada nepatvorene prirode i vrijednih ljudskih ruku. Zahvaljujući blizini gradskih naselja, Bilogora je vrlo rano postala područjem planinarskog djelovanja. Tako su već 1924. godine planinari u Bjelovaru osnovali podružnicu HPD-a “Bilo-gora”. 1928. osnovana je u Virovitici podružnica HPD-a “Papuk”, a 1929. u Koprivnici podružnica HPD-a “Bilo”. Područje djelovanja HPD “Bilogora” Bjelovar čine južni obronci srednje Bilogore, na kojoj ovo društvo ima i svoj planinarski dom “Kamenitovac”. Kod doma počinje i završava Planinarski put “Bilogorskim stazama”.

I tako je završio naš pohodna Bilogoru.