Netko bi rekao sasvim jedna obična srijeda, ali ni sam vam ne mogu reci koliko bi bio u krivu. Prije nego što počnem sa ovom pričom moram vam reći kako smo sinoć svi zaspali i počeli „piliti drva“ i prije nego je učiteljica Duška uspjela dva puta obići sobe. A sada krenimo o srijedi.

Dogovor je bio da alarm zazvoni u 7 sati i 30 minuta, ali za razliku od jučer ujutro kada smo već od 6 sati ujutro nestrpljivo tapkali ispred učiteljičine sobe, danas je sat pokazivao na 8 sati i nekoliko minuta a mi smo još uvijek bili zabundani ispod naše deke. A kako i ne bi jer pogled kroz prozor je otkrivao novih dvadesetak centimetara snijega. Dok još ležimo čujemo korake učiteljice Duške i škripava vrata kako se otvaraju. To je to. Dan je počeo.

Doručkovali smo i primili se posla. One naše najdraže školske obaveze su protrčale tako brzo pored nas da smo već bili sjedili i ručali mlince. Završetkom ručka današnja priča je bila spremna da počne. Već je skoro 14 sati i nakon svih priprema i provjera spremni smo za pokret. Danas osvajamo Sljeme. Da najviši vrh nama najdraže gore, Medvednice.

U koloni jedan po jedan, naoružani sanjkama i tanjurićima krenuli smo hrabro prema vrhu. Putem smo čuli različite zanimljivosti, ali ona najvažnija je bila da imamo kratku pauzu kako bi se malo sanjkali i utrkivali na tanjurićima. Ipak, to je bila samo kratka priprema i provjera za ono što nas je čekalo.

Krenuli smo dalje i ubrzo stigli do popularnog Tomislavca. Još korak il’ dva i na vrhu smo. To je Sljeme? Bili smo pod dojmom nekog velikog tornja koji se lagano gubio u magli iznad naših glava dok smo poredani čekali da svako od nas ponosno „uzme“ žig u svoj planinarski dnevnik. Kada smo završili našu važnu misiju uspona znali smo da sanjkanje može početi.

Od toliko skijaških staza na Medvednici mi smo odabrali Bijeli spust za naše sanjkanje. Taj naizgled strmi spust čiji se kraj gubio u gustoj magli nije nas obeshrabrio kako bi smo se što brže spuštali na našim tanjurićima i sanjkama. Nakon svakog spusta slijedio je ponovno uspon na vrh Bijele staze ali za nas neumorne planinare željne sanjkanja te spremne i za veće pothvate korak ili dva više nije predstavljao nikakvu prepreku. Spuštamo se i penjemo već po tko zna koji put ali i dalje ne odustajemo. Tek negdje iz magle čujemo neki poznati nam glas koji govori „zadnji spust“.

Sada je 17 sati i 45 minuta. Sanjkanje je gotovo i krećemo nazad prema našem planinarskom domu. Oko nas se već spustio mrak. Istina je. U šumi mrak pada brže nego u gradu. Kako znamo? Pa nismo stigli ni pojesti napolitanke a već smo tražili u ruksacima baterijske lampe dok je oko nas bio sve veći mrak i sve veća magla. U početku nismo bili sigurni što osjećamo. Znali smo da se nećemo izgubiti, ipak smo se već naučili orijentirati i napraviti sklonište. Nije nas strah niti šumskih životinja jer smo naučili koje sve životinje žive na Medvednici. Ali šumskih vila i vilenjaka, patuljaka i divova, e to je već neka druga priča…

Dok hodamo putem prema našem planinarskom domu uživamo u mraku i tišini istoj onoj koje u užurbanom gradu nema. Nemamo često priliku biti dio ovakvog čarobnog iskustva, pomalo kao da smo u bajci. Dok svjetiljkama osvjetljavamo put i šumu nestrpljivo iščekujemo neko čudnovato biće da nas baš kao Petar Pan povede u svoj svijet. Čvrsto nogama na zemlji mi mali planinari svakim korakom smo sve bliže našem domu, a u mislima nam se već stvaraju priče, a možda i bajke za laku noć.

Kada smo stigli pred planinarski dom onako kako samo mi to znamo uz pjesmu i veselje smo ušetali unutra. Dok su nas ostala djeca veselo promatrala osjećali smo se baš kao ona djeca u filmu. Ma znate o čemu pričam. Onaj film gdje im vlak zapne u snijegu ali uz pjesmu i veselje sve na kraju dobro završi.

Vrijeme je za večeru pa nakon nje tulum. Da, večeras su nam tete pripremile karaoke. Nakon cijelog dana hodanja bilo je vrijeme za nešto drugačije. Bilo je vrijeme za ples. Naš Ivan je bio glavna zvijezda večeri. Uh kako je samo to plesao. Možda večeras baš on bude glavni lik nečije čarobne priče koja je počeala tamo negdje u šumi na putu, a završit će baš koji tren prije spavanja ili možda tek sutra. Ali tu priču ću vam ispričati nekom drugom prilikom…