Krenuli smo ujutro u 8 sati i 30 minuta iz Zapruđa autobusom prema Medvednici.

Bili smo jako uzbuđeni što idemo na našu goru, ispred koje se prostire Zagreb koji je bio u velikoj magli, baš kao i ta naša velika gora, zvana Medvednica. Dok nas je naš vozač Mladen vozio prema odredištu, Domu Crvenog križa, morali smo proći mnogo oštrih zavoja. Ali na sreću mučnine nije bilo jer smo se dobro pripremili. Svakim zavojem bili smo sve bliže našem odredištu. Zagreb je ostao u magli, te je ostajao u magli dok je nas sve više obasjavalo sunce.

Stigli smo u naš planinarski dom Crvenoga Križa u 10 sati i 20 minuta. Brzo smo se smjestili po sobama i zauzeli krevete. Neki su uzeli prizemne krevete, a neki one malo više, na katu, ali svi smo se smjestili i bili smo spremni za doručak. Nakon doručka vrlo brzo je došao i ručak, a nakon ručka krenule su naše avanture…

Debelo smo se obukli i bili smo spremni za naš prvi izazov. Lana je brže bolje prebrojala sve naše male i velike planinare i ustvrdila kako nas je čak 28. Pozdravili smo se kako to samo pravi planinari znaju „Hej Lop“ i krenuli.

Od planinarskog doma Crveni Križ uputili smo se sa našim vodičima planinarskim stazama prema planinarskom domu Grafičar, a nakon toga do, sada svima nam poznatog, rudnika „Zrinskog“.

Prije ulaska u sami rudnik dobili smo kratke upute, a ona najvažnija je da pazimo „da nam ništa ne padne na pamet“, pa smo tako svi brže bolje stavili kacige na glavu. Još kratka uputa da ne probudimo Batman-a, odnosno šišmiše koji spavaju i bili smo spremni da se upustimo u traženje i kopanje ruda. Prije ulaska u male uske hodnike trebalo je prvo zatražiti zaštitu Svete Barbare, zaštitnice rudara. Tim malim uskim hodnicima kretali smo se kao pravi mali rudari čekajući u kojem hodniku se krije kakva nova avantura…

Istraživši sve tajne rudnika bilo je vrijeme da kopanju i traženju ruda dođe kraj, te da se uz zahvalu Svetoj Barbari uputimo prema kapelici Svetog Jakoba. Pokušali smo zbrisati našoj učiteljici Duški, ali uz naš smijeh i igru „šmugnuti“ je bilo nemoguće. Kada smo stigli kod kapelice nekoliko različitih igara te vrijeme za grudanje i svijež zrak učinili su svoje. Odlučili smo da je vrijeme za povratak prema našem planinarskom domu.

Došavši u dom unijeli smo sav snijeg na cipelama ali nas to nije previše uznemirilo jer jedino što nam je bilo na pameti je večera. Nakon večere koja je bila u 19 sati uslijedio je jedan kratki sastanak a nakon njega u 20 sati zabava je mogla početi.

Uh kakva zabava, koju je povremeno prekidala telefonska žica koja je spajala nas i naše mame i tate kako bi im javili kako se lijepo zabavljamo.

Evo već su 22 sata i vrijeme je za spremanje u krevet. Umorni smo ali i uzbuđeni, tko zna kada ćemo zaspati od uzbuđenja, što nas sve to čeka sutra…