Cres

Klečki vidici Željka Brdala

Pročitajte jedno sasvim novo viđenje planinarenja iz pera velikog Gojzeka Željka Brdala, tate male Nike, koji će vam pokazati kako za prave planinare nema nesavladivih prepreka. Iako ne može uživati u očaravajućim pogledima koje planinarenje pruža, to nikako ne znači da ne može osvajati vrhove. I pri tome provesti lijepe trenutke sa svojom obitelji i ostalim velikim i malim planinarima.

jednodnevni planinarski izlet Planinarske grupe OŠ »Zaprude« – HPD »Željezničar« na: KLEK KOD OGULINA

Kada je prošle godine moja kći upisala 1a razred novozagrebačke Osnovne škole Zapruđe nisam ni slutio da će taj upis osim početka njenog školovanja istovremeno biti i početak našeg obiteljskog planinarenja. Naime njena učiteljica je voditeljica školske planinarske skupine Gojzeki koja već više od jednog desetljeća aktivno radi na popularizaciji planinarenja u OŠ Zapruđe. Osim masovnosti učenika i učenica, posebnost Gojzeka svakako je zajedničko sudjelovanje roditelja i djece na planinarskim izletima. Zahvaljujući tom planinarskom ozračju 15-tak obitelji iz 1a se aktivno uključilo u ovu skupinu. Nakon nekoliko planinarskih izleta novopečeni su se Gojzeki učlanili u HPD Željezničar, a među njima i obitelj Brdal.

učiteljica Duška i mama i tata Brdal na dodjeli planinarskih iskaznica u HPD “Željezničar”

Na izlete se ide jedan put mjesečno. Učiteljica Duška i planinarski entuzijast Alan Čaplar u protekloj školskoj godini su organizirali jednodnevne izlete po Žumberku i Hrvatskom Zagorju, Samoborskom gorju i Petrovoj gori. Vrhunac protekle sezone svakako je bio četverodnevni planinarski izlet na otoke Cres i Lošinj koji je bio nezaboravno iskustvo i doživljaj. Zbog jedne posebnosti koja će vjerujem biti interesantna osobama oštećena vida podijelio bih svoja iskustva sa planinarskog izleta na Klek.

Klek je istaknuta planina na istočnom rubu Velike Kapele, iznad grada Ogulina. Premda nije osobito visok ni površinom velik, to je jedno od najatraktivnijih i najpopularnijih planinarskih odredišta u Hrvatskoj. Ima oblik 3-4 km dugog hrpta strmih strana. Padine su mu od podnožja pa do 1000 metara pokrivene šumom, dok se ispod planine prostire više širokih livada. Međutim, pozornost promatrača, s koje god se strane prilazi Kleku, privlači vršna 200 metara visoka stjenovita glava. Stijene su mjestimice okomite, pa i prevjesne, i zato je Klek ujedno i popularno alpinističko penjalište. Gledan s juga, Klek se doimlje kao usnuli div, kojemu su stijene Klečice noge, a vršna stijena glava. Prema narodnoj predaji, vrh Kleka je okupljalište vještica u olujnim noćima, pa su one postale svojevrstan simbol Kleka i Ogulina. Klek i Ogulin su odigrali značajnu ulogu u povijesti hrvatskoga planinarstva i alpinizma, pa se obris Kleka nalazi u znaku Hrvatskog planinarskog saveza.

U subotu, 16. lipnja 2012. na parkiralištu ispred škole u Zapruđu okupila se šarolika planinarska grupa. Bilo je tu planinara svih uzrasta: čitavih obitelji, baka i djedova s unucima, iskusnih planinara i početnika, svi puni pozitivne energije. Broj planinara najbolje će ocrtati činjenica da se na izlet krenulo dvama autobusima, a bilo je i onih koji su krenuli osobnim automobilima. Uputili smo se prema Ogulinu. Ogulin (323 m) je slikovit grad pod Klekom na razmeđi Like i Gorskog kotara. Središte Ogulina čine park kralja Tomislava i Frankopanska utvrda s početka 16. stoljeća, u kojoj je danas zavičajni i alpinistički muzej. Nasuprot Frankopanske utvrde, u samome središtu grada, nalazi se 50 metara dubok Đulin ponor. Svoje ime ponor je dobio po kćeri gradskog kapetana koja se, prema predaji, zbog nesretne ljubavi bacila u nj. Đulin ponor ujedno je jedan od ulaza u špiljski sustav Đula–Medvedica. Podzemni kanali toga sustava duži su od 16 km i čine najveći špiljski sustav u Hrvatskoj. U Đulin ponor neposredno ispod tvrđave ponire rijeka Dobra. Osim toga Ogulinci rado ističu da je njihov grad rodni grad poznate hrvatske spisateljice Ivane Brlić Mažuranić. Nažalost, razgledavanje Ogulina odgodili smo za neku drugu priliku te nastavili put prema Kleku.

Uspon na Klek započeli smo iz sela Bjelsko na cesti Ogulin – Jasenak. U Bjelskom su vođenje skupine preuzeli planinarski vodiči iz Stanice planinarskih vodiča Zagreb. Za njih je taj dan organizirana praktična vježba planinarskog vođenja “uživo” – vodeći našu grupu. Zadaća vodiča je da grupu na siguran način dovedu na Klek, uz izvršenje zadataka koje im je zadao voditelj vježbe Alan Čaplar. Primjerice, bilo im je zadano da na dijelu puta grupu vode pomoću kompasa, da demonstriraju pružanje pomoći unesrećenom planinaru, da nađu izgubljene planinare i da pomoću užeta naprave improvizirani rukohvat za lakši uspon prema vrhu Kleka. “Gojzeki” su prema Alanovim uputama u tim zadacima aktivno sudjelovali. Za planinarske vodiče bio je to svojevrsni ispit, a način na koji oni izvrše pojedine zadatke ocjenjivao im je voditelj vježbe.

Jedan od takvih zadataka zanimljiv je za sve slijepe koji se bave ili bi se htjeli baviti planinarenjem. Naime, uoči ovog izleta, voditelj vježbe Alan Čaplar mi je predložio da jedan od zadataka bude vođenje slijepog planinara. Prema njegovim riječima na ovaj zadatak potaknulo ga je moje sudjelovanje na prethodnim izletima. Na jednom od predavanja koja je održao planinarskim vodičima opisao im je način vođenja slijepog planinara. Tako sam ja u praksi postao “zadatak”.

Uoči samog uspona održano je okupljanje na kojem su vodiči dali najosnovnije informacije o stazi i ponovili upute o ponašanju u planini kako bi izlet protekao u redu. Ovdje sam dobio prvu pratnju, vodiča Mladena. S obzirom da je prvi dio staze bio makadamski put, slobodno mogu napisati da smo se tim dijelom, doslovce, prošetali. Po silasku sa makadamskog puta planinarski vodiči su odradili vježbu orijentacije pomoću kompasa i sunca. Neki od prisutnih planinara i sami su se okušali u ovoj orijentaciji, a bilo je i onih koji su strane svijeta odredili uz pomoć svojih mobitela sa gps-om.

S makadama smo prešli na livadu, a potom je staza ušla u šumu. Pratnja i ja smo prešli na vođenje sa štapom. Jedan sam štap zadržao kao dodatni oslonac dok sam kraj drugog štapa dao pratnji ispred mene. Držeći se za štap kojeg je istovremeno ispred mene držao moj pratilac imao sam informacije o smjeru kretanja po stazi. Osim toga pratilac me je upozoravao na dodatne prepreke poput grana, korijenja i sl.

Vođenje slijepog planinara po Klek
Vođenje slijepog planinara po klečkoj livadi
Vođenje slijepog planinara po Klek
Vođenje slijepog planinara po klečkoj šumi

Dio puta do planinarskog doma uređen je kao poučna botanička staza, a vodi stalnim usponom kroz šumu. Negdje na pola uspona došlo je do promjene pratnje. Moj novi pratilac promatrao je na koji način se krećem po stazi te sam s njim bez većih problema odhodao uspon do kraja tj. do planinarskog doma. Od Bjelskog do planinarskog doma na Kleku stigli smo za otprilike dva sata uspona.

Planinarski dom »Klek« (1000 m) nalazi se na hrptu Kleka, na vrhu strmih šumovitih padina, a neposredno ispod goleme klekove vršne stijene. Dom je otvoren i opskrbljen u dane vikenda, kada u domu dežuraju članovi HPD »Klek« iz Ogulina. U domu se može dobiti hrana i piće. Naglasio bih da se sva hrana i piće koji se poslužuju u domu moraju donijeti na leđima. S doma se pruža lijep vidik prema Ogulinu. Nakon odmora kod planinarskog doma, dio skupine krenuo je na vrh Kleka. Do vrha Kleka stiže se za pola sata, uz vodstvo iskusnih vodiča. Teži dijelovi puta podsjećaju na alpinizam. Zadatak vodiča bio je napraviti improvizirani rukohvat za lakši uspon prema vrhu. Osobno sam imao želju popeti se na vrh, ali je procjena vodiča i voditelja vježbe da zbog brojnosti grupe i težine uspona ne idem.

Po povratku planinara s vrha krenuli smo nizbrdo prema Bjelskom. Na red je došao moj treći pratilac kojem sam skrenuo pozornost da mi zbog spuštanja daje što više informacija o stazi. Po mome mišljenju, za slijepe planinare, spuštanje je zahtjevnije od uspona. Tijekom silaženja planinarski vodiči su demonstrirali pružanje medicinske pomoći unesrećenom planinaru. Tijekom cijelog izleta imali SMO društvo dva psa Po izlasku sa šumske staze spustili smo se na livadu gdje su psi zajedno sa svojom voditeljicom demonstrirali pronalaženje osobe izgubljene u planini. „Planinar glumac” je nestao, a psi su dovedeni na mjesto gdje je posljednji put viđena “izgubljena” osoba. Nakon što ju je pas pronašao svojim je lavežom dozvao voditeljicu. Nakon toga voditelica nam je održala kratko predavanje o načinu rada pasa tragača te dala upute kako se treba ponašati ako se izgubimo u planini. Dobivši po četvrti put novu pratnju, uputili smo se u Bjelsko. Spuštanje je trajalo oko 90 minuta.

No, izlet time nije završio. Dojmove smo sabrali na jezeru Sabljaci koje je svega oko 3 km udaljeno od Ogulina. Jezero Sabljaci je umjetno stvoreno jezero u svrhu akumuliranja vode za potrebe proizvodnje električne energije. Površina jezera Sabljaci je oko 170 ha, pa zauzima jedanaesto mjesto u nizu jezera Hrvatske. Zbog toga ga mnogi zovu “Ogulinsko more”. Uz obale jezera nalazi se niz kuća za odmor. Na jezeru se nalazi restoran s bogatom ponudom jela i pića. Na jezeru se moguće baviti raznim sportovima na vodi kao što su veslanje, jedrenje, plivanje i ronjenje, sportski ribolov itd. Na obali jezera mnogo je i dječjih sadržaja što Sabljake pretvara u pravo obiteljsko izletište.

I za kraj par mojih osobnih iskustava na temu planinarenja.

Cres
Planinarenje po Cresu

 

Planinarenje po Cresu
Creski vidici

U potrazi za korisnim informacijama na temu planinarenja osoba oštećena vida, na internetu nisam pronašao mnogo informacija. Tada sam se za savjet obratio članu Planinarskog društva slijepih “Prijatelji planina” i iskusnom planinaru Slavku Kovaču. On mi je za kretanje po planini preporučio vođenje uz držanje istog štapa od strane videće pratnje ispred i slijepog planinara iza. Zahvaljujući toj tehnici bez problema sudjelovao sam i uživao na planinarskim izletima videćih planinara ne zaostajući ili usporavajući grupu. Ovu tehniku mogu preporučiti svim osobama oštećena vida koji razmišljaju o planinarenju. Može se reći da ovaj način planinarenja radi na principu auto-prikolice: auto je videća pratnja, mi smo prikolica. Poveznica je planinarski štap. Nema naglog i oštrog skretanja, pazi se na razmak. Tijekom planinarenja dao bih kraj štapa u lijevoj ruci pratnji ispred sebe, a u desnoj ruci sam imao drugi štap koji mi je služio i kao oslonac i kao dodatni izvor informacija o terenu po kojem se hoda. Štap „poveznicu“ sam držao za dršku, a pratnji sam dao vrh štapa kako bih izbjegao da me u slučaju nezgode taj isti štap ne ozlijedi. Za one koji ne znaju, na vrhu planinarskog štapa nalazi se metalni šiljak. Držeći drugi kraj štapa dobivao sam informacije o smjeru kretanja i nagibu staze. Videća pratnja me je upozoravala na zahtjevnije prepreke na stazi ili primjerice grane koje su se spustile na stazu.

Za planinarenje na ovaj način, planinar oštećena vida treba nabaviti par planinarskih štapova koji su uz prikladnu obuću (gojzerice) neophodni za sretno i sigurno planinarenje. Skrenuo bih pozornost da se prilikom kupovine štapova pazi da se ne izaberu štapovi za nordijsko hodanje koji su slični planinarskim štapovima. Ukazao bih na najuočljiviju razliku. Na kraju planinarskog štapa je šiljak ili ravna gumena kapica zbog boljeg oslonca, a kod štapa za nordijsko hodanje i šiljak i gumena kapica su na kraju zaobljeni unatrag zbog odgurivanja. Štapovi za planinarenje postoje u dvije varijante: teleskopski (dužina se može podesiti) i fiksni. Fiksni štapovi su stabilniji i čvršći. No teleskopski štapovi osim praktičnosti imaju bitnu funkcionalnu karakteristiku. Prilikom uspona preporučljivo je smanjiti dužinu planinarskog štapa,a prilikom spuštanja preporučljivo je produžiti štap. U oba slučaja štapovi služe kao dodatni oslonac koji uvelike olakšava planinarenje. Meni se štap pokazao neprocijenjivim pomagalom kao oslonac i kao izvor informacija prilikom planinarenja,a osobito spuštanja kada nogom stupamo u nepoznato nalik „rupi“ nama nepoznate dubine i dna. Valja naglasiti da je potrebno skraćivati i produžavati štapove na ispravan način kako bi se izbjeglo uvlačenje štapova prilikom oslanjanja.

Drugi dio bitne planinarske opreme svakako su planinarske cipele tj. gojzerice. Svima nam je dobro poznato da ne znamo kamo će stati naša noga sve dok ne stanemo te da u ovom slučaju u potpunosti dolazi do izražaja stara narodna poslovica da “cipela glavu čuva”. Stabilna, vodonepropusna i kvalitetna gojzerica omogućit će Vam da u potpunosti uživate u planinarenju. Zbog važnosti koju štapovi i gojzerice imaju za sigurno i sretno planinarenje osoba oštećena vida savjetujem da prvo preispitate svoje planinarske ciljeve, a potom u skladu sa ciljevima i financijskim mogućnostima nabavite potrebnu opremu. Informacije radi, Alpina svake godine ima akcijski popust na gojzerice, a određeni se popust može ostvariti i članstvom u planinarskom društvu. Kao i pri izboru dugog bijelog štapa svatko će naći cijenom, izvedbom i kvalitetom prihvatljive štapove i gojzerice.

One thought on “Klečki vidici Željka Brdala

Comments are closed.